|
"Putovanje na kraj jezika" D. Babica je daleko od uobicajenog poimanja autobiografije -
uprkos velikoj prisutnosti autobiografskih reminescencija. To je pre jedno (samo) ironicno
preispitivanje kako svog licnog tako i takozvanog kolektivnog ili, bolje receno,
generacijskog iskustva, sticanog od godina ratnog detinjstva preko mladalackog posleratnog
otiskivanja u svet, cije su granice sa naporom probijane. Babiceva knjiga je delimicni i
"epistolarni roman", lutanje kroz lavirint procitanih knjiga, "veliko spremanje" "secanja"
i "biografije". Daleko je od kozmetickog (tako uobicajenog) "peglanja" potrosenog vremena.
Nacin na koji Babic pise je opor, ponekad nemilosrdan i prema sebi i prema drugima...
Njemu ocigledno nije bliska anestezija laziranja stvarnosti. Sve to cini da "Putovanje na
kraj jezika" poseduje sve osobine uzbudljivog i dinamicnog stiva.
|
